Recept za ljubav

Nikada do sada nije postojalo toliko mogucnosti, formi i slobode u ljubavi, ali uprkos svemu tome mnogi su ocajni jer ne uspjevaju odrzati svoju vezu.

Moj muz i ja cesto pricamo o odnosima ljudi koji nas okruzuju i o odnosima medju ljudima uopste. Tada pretezno sjedimo uz casicu vina i analiziramo ljude i veze oko nas. Uvijek se neko rastaje, neko tek pocinje biti zajedno ili pak vjencava, odnosno bas suprotno tome ne usudjuje uzeti i vezati. Uvijek se pitamo, zasto ljudima toliko tesko pada da sebi nadju nekoga za zivot ili barem za jedan period zivota, i da s njim/njom odrzavaju vezu.

Nikada prije nije bilo ni tako lako nekoga upoznati kao sada, u vremenu razlicitih socijalnih mreza, aplikacija za upoznavanje, seksualne slobode i vremenu gdje se norme veze i ljubavi svake godine nanovo formiraju.

Ali smatram da upravo u tome svemu i lezi problem. U danasnje vrijeme vise nismo ovisni o jednoj vezi, jednom partneru. U nasem drustvu, sklapanje braka radi ekonomske sigurnosti pripada proslosti vec odavno. Muskarci i zene mogu sada sami da se snadju u svakoj situaciji u zivotu.

Umjesto ljubavi, romantike i vezivanja dolazi seks, pragmatizam i sloboda. Ozbiljna veza je nesto sto covjek sebi vise ne mora da ”ucini”, odnosno, nema vise toliko potrebe i podsticaja za tim.

Sta cini vezu sa jednom osobom toliko posebnom i pozeljnom?

Prijateljstvo. Pravo i iskreno prijateljstvo sa partnerom. Stalno vidjam u novinama i online magazinima clake poput ”ucini to i zaljubice se u tebe’‘, ”sta muskarci zaista zele” itd. Upustva kako da osvojimo tu odredjenu osobu za sebe. Upustva kako da se najbolje prerusimo da bi odusevili osobu za koju smatramo da ne bi bila tako odusevljena sa nasim pravim ‘ja‘.

Naravno da smo mi svi pomalo stidljivi kada upoznamo nekoga novog i da se dajemo za nekog malo drugacijeg nego sto smo stvarno na blizi pogled. Do neke odredjene granice to je i u redu. Kada se covjek tek zaljubi, on mnoge stvari previdi, takodje neke osjecaje ili osobine glumi ili ne pokazuje, nekad svjesno, a nekad i nesvjesno. Sto se ljudi vise upoznaju i sto blizi postaju jedno drugom, to sve vise nasa unutrasnjost izlazi na povrsinu… ljudi postaju sve vezaniji…

Ali do sad vec toliko puta vidjela kako se partneri ponasaju skroz drugacije kada su u paru i kada su bez druge polovine.

Da, znam cak i parove koji svakodnevno glume svom partneru neko drugo ‘ja’ nego ono koje su oni stvarno i koje bi htjeli da budu. Oni igraju potpuno drugo ‘ja’ u nadi da ce tako biti vise podrzani i voljeni. I to toliko dugo, da na kraju izgube sami sebe, i to njihovo izmisljeno ‘ja’ moze biti podrzano samo od stane partnera i veze jer ih niko drugi i ne zna tako.

A pored toga, postoje i ljudi koji druge zele toliko da promijene i da ih uvuku u ulogu ”savrsenog” partnera, da ih na kraju i sami vide kao marionetu samo.

Naravno da se covjek mijenja tokom veze. I treba se mijenjati, te uceci od drugih, dalje razvijati. Covjek pronalazi zajednicku snagu, slabosti, hobije i ciljeve. Ali to se treba desavati samo iz dobre volje i paznje prema drugima. Za mene je sasvim logicno da se u vezi, kao sto je gore navedena, covjek se ne moze dobro osjecati niti dalje razvijati. Sto moze da dovede samo do vise svadje i nezadovoljstva u vezi.

Svadja je u svakoj vezi normalna pojava, kod nekih parova vise kod nekih manje. I zasto bi onda neko izabrao jednu vjecnu vezu ispunjenu stalnim poteskocama umjesto slobode ili slobode da stalno mijenja partnera i iznova osjeca leptirice, te dobija nove izazove u zivotu?

Zato sto ne mozes zauvijek da glumis i igras razlicite uloge. Zato sto se pored stresnog posla, racuna i mnogih problema u modernom zivotu nema vremena za konstantno izmisljanje i opsjedanje romantikom, teatrom i iluzijama.

Jednog trenutka jednostavno nemas vise potrebe za tim leptiricima i igricama, vec za necim VISE. A vise je kad te neko vidi i razumije tacno onakvog kakav ti jesi. Vise je kada ono JA mozes da budes svaki dan i svako vece.

Svakodnevno se moramo sklanjati, suzdrzavati i pretvarati, i zato smatram da je svakom potreban neko kraj koga to ne mora vise da cini i kraj koga moze da bude ono sto stvarno jest.

Prijateljstvo je sustina srece u zivotu. Prijatelj, pravi prijatelj zeli uvijek ono sto je najbolje za nas. On nas ne ponizava da bi vidio da li nas moze povrijediti – i onda tu silu nazvati nekom vrstom ljubavi da bi se osjecao bolje ili da bi se potvrdio u necemu. Pravi prijatelj nas ne mijenja iz zelje da bi rekao svijetu kako on ima savrsenog partnera. Ne, on nas voli onakve kakvi stvarno jesmo.

I to prijateljstvo rijetko vidjam u vezama. Cesto ono sto fali u vezama su zajednicki ciljevi i duboko razumjevanje za druge. Vrijednost prijateljstva u vezama je cesto zanemarena ili zapostavljena.

Kada bi me pitali sta cini moju vezu s muzem jakom, ja bih im odgovorila to sto je on moj najbolji prijatelj. I takodje sam prilicno sigurna da bi on to isto rekao za mene.

Naravno da pravo prijateljstvo na pocetku veze dovodi do velikog broja svadja – mozda cak i veceg nego sto je ubicajeno. Ako ste stvarno potpuno iskreni jedno prema drugom onda uvijek imate materijala za brzo planuti. Ali… nakon nekog vremena svadje se smanjuju i vi onda imate priliku da pogledate u iskrene oci partnera, bez lazi, glume i pretvaranja, i tada barem odmah znate da li ste ”stvoreni jedno za drugo”… i da li imate pred sobom jedno bogato prijateljstvo i vezu.

Sta je vase misljenje o temi ljubav? Kako vi vodite vasu vezu – da li imate neke posebne napomene i savjete za vodjene jedne uspjesne veze? Radovalo bi me ako biste mi dali vase prijedloge i misljenje o temi ljubav!